default-logo
23
окт
2015

Praktikantica nam donosi utiske iz Južne Amerike

Posted By :
Comments : 2

Zemlja na sjeveru ograničena Bolivijom i Paragvajem, sjeveroistočno Brazilom, na istoku gleda ka Urugvaju i Atlantskom okeanu, dok sa zapadne strane i ka jugu proteže se Čile. Druga je po veličini zemlja u Južnoj Americi, a u poređenju sa ostalim zemljama svijeta zauzima 8 mjesto. Broj stanovništva prevazilazi 43 miliona. Pronađoh i interetski podatak da je od Beograda do njenog glavnog grada udaljenost 12 000km. Zemlja Tanga i Milonge, roka i kumbije, mješavine kultura, veselog i prijateljski nastrojenog naroda; zemlja bogate i ukusne gastronomske kuhinje, prije svega nadaleko poznata po kvalitetu mesa; zemlja mate čaja i zanimljive tradicije.

1

 

Mogla bih u nedogled da nabrajam asocijacije, ali radije bih da sa vama podijelim detaljnije svoja iskustva, putem riječi i slika odvedem vas u Argentinu, Buenos Aires i Patagoniju.
Uz pomoć međunarodnog udruženja za razmjenu studenata radi stručne prakse IAESTE BIH našla sam se na Univerzitetu u Buenos Airesu, u laboratoriji Instituta za analizu vode „CETA“ (Centro de Estudios Transdisciplinarios del Agua), gdje sam se bavila naučno istraživačkim radom iz oblasti hemije. Inače, studentica sam farmacije. 10.jula 2015. sve je bilo spremno za trinaestočasovni let iz Madrida do Buenos Airesa. Godina života Erasmus studenta u Granadi i par krpica spakovano u dva kofera. Put u nepoznato. Iako je sunce grijalo iz neba i iz zemlje, meni je to bio najkišniji dan. Lile su suze i iz oka i iz duše. Mrzim rastanke, čak i kad znam da su samo fizički. Noć se spušta na Madrid. I dalje je nesnosna vrućina. Ljeto je. Za mene će trajati još malo. Putujem u zimu, putujem 5 sati unazad…Zimska jakna, debeli duks, čizme. Spremna sam za čekiranje.
I na drugoj strani svijeta  još uvijek je noć. Između zvijezda i Atlantskog okeana poprilično je mirno, ali ne spavaju svi. Zvijezde se poigravaju sa munjama. Možda ratuju, a možda se ipak vole, ne znam šta znače te varnice koje s vremena na vrijeme osvjetljavaju nebo. Svjetlo na krilu aviona se solidariše sa njima. Obasjava put. Koristim te svijetle trenutke da shvatim gdje sam. Već ko zna koji sat po redu se niže, tišina je i sve je isto naizgled. U meni nemir. Opominju me i misli i snovi da se ostvaruju. Štipaju me u glavi, gurkaju se i viču: „Još malo i kući si. Još malo pa ćeš da upoznaš svoju voljenu Južnu Ameriku, Argentinu, Buenos Aires.“ Budim se. Ma neee, budna sam. Zbunjena sam. Gdje sam?
Hiljadama kilometara daleko, na drugom kontinetu, na aerodromu Ezeiza. Dobro jutro Argentina, dobro jutro Buenos Aires.

2

 

Iako je subota i svega 6 sati, to nije bio razlog da moja profesorica, mentorka i šefica ne dođe po mene. Ovo je bio jedan od gestova koje nikad neću zaboraviti i za koji ću joj vječno biti zahvalna. Ubrzo poslije toga, kroz svoje postupke, ta žena se pretvorila u mog pravog prijatelja i postavila se u ulogu majke, ali poštovanje se i dalje održavalo na nivou profesor – student.  Sa ove strane bare, iz ove perspektive, značilo je, mnoooogo je značilo. Značilo je i to što su ljudi uvijek pitali kako mi je, da li mi šta treba, nalazi li su se uvijek pri ruci, a bili smo stranci. Mjesta samoći nikad nije bilo. Toplina i gostoprimljivost argentinskog naroda, a i ostalih u mom okruženju, nije joj dala da se približi. Zavoljela sam ovaj narod upravo zbog toga.
Jedina veza Buenos Airesa sa evropskim gradovima je arhitektonska sličnost sa Madridom. Čak ga i nazivaju Madridom Južne Amerike. Dok veličina, način života, standard…se mnogo razlikuju od evropskog. Zbog toga je vrlo važno znati neke osnovne stvari na koje mi toliko ne obraćamo pažnju jer ne dosežu naš vidokrug. Prva stavka je sigurnost. Iako situacija u našoj zemlji daleko je od dobre, a kamoli idealne, nismo ni svjesni koliko smo srećni ljudi što možemo da se slobodno krećemo po svim zonama grada, u bilo koje doba dana i noći. Možda će neko da kaže kako nisam u pravu, ali vjerujte mi na riječ, u poređenju sa životom u Južnoj Americi, istina je. Razlog tome je više nego očigledna, bolje rečeno, ekstremna razlika između slojeva stanovništva u ekonomskom pogledu. Kako su mnogi od vas to vidjeli u telenovelama, u stvarnosti, to se mnogo ne razlikuje. Primjer toga je naselje u Buenos Airesu zvano Retiro koje je odraz siromaštva, gdje vidite ljude u stilu pasijeg života ispred nečeg što se zove kuća, a zapravo je šupa, kartonska kutija, dvorište zasađeno smećem. Druga strana medalje, odiše glamurom i sjajem, reklo bi se zlatna. Svjetla i zastavice ispred Šeraton hotela, visoki neboderi koji čine da se osjećate manji od mrava, bitni jednako kao i zrno pijeska u pustinji, luksuzni automobili, skupa odijela. Granica između toga je autobuska i želješnička stanica. Evo, vratila sam se iz Argentine, ali još uvijek se moje oči dobro sjećaju te slike. Želudac to nije svario ni nakon dva mjeseca. Nažalost, cijela provincija Buenos Aires je okružena naseljima poput Retira. Naselja zvana „Villa“ što zapravo može da se poredi sa favelama (da vam ne padne na pamet to reći jednom Argentincu, naći će se uvrijeđeno). Na jutarnjim vijestima često su izvještavali o napadima, ubistvima, pljačkama i slično u tim zonama, što će reći izbjegavajte ih u širokom luku. No međutim, to je realnost Južne Amerike, ne samo Buenos Airesa. Treba napomenuti da je od svih zemalja ovog kontinenta upravo Argentina najrazvijenija, a prati je i Čile. Zamislite onda situaciju u drugim zemljama. Kad već pomenuh nebodere i veličinu. To je druga vidna razlika između Evropskih i Južnoameričkih gradova. Da bih vam približila to dovoljno je reći da ulice poput „Avenida 9 de Julio“, inače ulica gdje se nalazi čuveni „Obelisco“ ima 16 traka.

3 (2)

 

Udaljenost od jednog do drugog naselja, (pričam o naseljima koja se nadovezuju jedno na drugo, nema nikakvog praznog prostora između njih) je otprilike 20 minuta autobusom. Nekih 10ak minuta metroom.
Možete i da pješačite, što sam i sama pokušala, ali za to vrijeme ja bih prepješačila Banjaluku uzduž i poprijeko, dok tamo nisam uspjevala da izađem iz jednog naselja. Dakle, grad je ogroman. Iz znatiželje, poredila sam podatke o površini između Španije i provincije Buenos Aires. Zaključak je da provincija Buenos Aires zauzima površinu polovine Španije. Još jedna zanimljivost je ta da je najbliži grad glavnom gradu na udaljenosti od stotinjak kilometara. Recimo Mar del Plata, grad u istoj provinciji, nalazi se na 400km od grada Buenos Aires. Nadam se da će vam i ove slike stvoriti neku predstavu o tome.

4a
Što se tiče sadržaja i ponuda u prijestonici, jedino što će vam manjkati je vrijeme, pa makar za boravak izdvojili i više od dva mjeseca. Zaista ima šta da ponudi. Taj široki spektar, različitosti kojima su obojena naselja, je učinio da se zaljubim u ovaj grad. Svako naselje je priča za sebe i daje vam osjećaj da se nalazite u drugom gradu, drugoj državi. Ukoliko vas put tamo nanese svakako treba da posjetite Palermo, Puerto Madero, Rekoletu (Recoleta), Boku (La Boca) i naravno San Telmo – najstarije naselje u Buenos Airesu, meni posebno jer me je udomilo.
Palermo važi za jednu od najsigurnijih zona za život, ali i jednu od najskupljih. Čuven je po zelenim površinama, velikim parkovima, šumama Palerma, zatim vještačkim jezercima, tu se nalazi i ogroman botanički vrt, zoološki vrt, zatim japanski vrt, planetarijum. Sve u svemu savršeno mjesto za nedeljni dan i odmor u prirodi. Takođe, sjajno je mjesto i za noćni život. Najveći broj barova, diskoteka, restorana smješten je u ulicama Palerma. Treba li da kažem da sam najviše petaka, subota i nedjelja ovdje provela.

 

6

Puerto Madero je ogledalo luksuza i „života na visokoj nozi“ kako bi se u našem žargonu to reklo. Prvi komšija San Telma. Čuveni most ženi je obilježje ovog naselja. Ali ono po čemu ću ga ja pamtiti je ekološka rezerva. Da, dobro ste zaključili, mnogo volim biljke i prirodu. A vole i Argentinci, zato ćete u bilo koje doba dana kad je lijepo vrijeme, vidjeti ih kako odmaraju sa porodicom uz mate, čitajući knjigu ili igrajući se sa djecom.

7
Rekoleta je poznata najviše zbog „Floralis Generica“. Palermu parira zbog noćnog života. „Feria“, muzeji, trgovi, šoping centri, samo su neki od prijedloga dovoljno dobri da vas uputim na ovu adresu. Mirna i lijepa zona za dnevnu šetnju. Posebno veliku turističku pažnju ima groblje (poslednja slika u donjem desnom uglu na sljedećem kolažu), ma kako god to zvučalo. Karaterišu ga neobični grobovi u stilu kuća. Možda bitnija odlika je ta, što tu počivaju mnoge slavne ličnosti od istorijskog značaja i važnosti za Argentinu, kao što su bivši predsjednik i njegova supruga Operon.

10

La Boca. Ako mene pitate najljepša od svih turističkih ponuda u Buenos Airesu. Osvojila me atmosfera. Mada, savjetovali su me da ni u kom slučaju sama ne zalazim u taj kraj, a posebno ne u poslijepodnevnim časovima i pred noć. Inače naselje uličnog Tanga i naselje fudbala. Subotom se sve pretvori u veliki fudbalski stadion, takav osjećaj vam daju urlici, navijanja, slavlja koja dopiru iz ovog kraja. A slična, potpuno slična situacija odvijala se i u domu u kojem sam stanovala. Vikalo se na televizor, žustro se psovalo, udaralo se šakama o zid, bacale su se stolice. Ne, ne pričam o nasilju, prosto o ljubavi prema fudbalu. Momci to valjda razumiju, a za mene ima nade da možda jednom shvatim taj način izliva emocija. U gradskim autobusima koji voze do Boke bilo je tim danima prosto nemoguće voziti se. Podsjeća na „party bus“. Posebno ako se slavi pobjeda. Zanimljivo je i to da, mnogo ljudi nema predstavu gdje se nalazi Bosna i Hercegovina, niti da postoji, ali ako neko zna onda je to zbog fudbala. Prva asocijacija Edin Džeko. Poneko se dosjeti i Zlatana Ibrahimovića.
Da se vratim sad na Boku. Ono što je izdvaja od drugih naselja su obojene kućice. Kućice u stilu onih u favelama. Nisu stambene, služe kao prostori za trgovačke radnje, restorane, Tango barove. Vrlo je interesantno jer me podsjeća na scene iz telenovela. Znate ono kad glavna uloga prije nego otkrije da je iz bogate porodice, organizuje neku proslavu u svom komšiluku u siromašnoj četvrti, pa se svi okupe u dvorištu. E upravo tako izgledaju te kućice u Boki. Ogroman broj radnji sa suvenirima. Sve što se moglo, pretvoreno je u turističku atrakciju, do bizarnih stvari. Recimo, naići ćete na svakom koraku na parove obučene u Tango stilu, sa šeširima u ruci. Naravno, procjene vas kao stranca, mudro ćute, smješkaju se, približe vam se i stave šešir na glavu. Odnekud se pojavi i slika za koju vam naplaćuju 100 pesosa, što otprilike dođe negdje oko 10 evra po legalnom kursu. Nije nimalo naivno, jer je recimo taj novac dovoljan da se prehranite jedan dan u Buenos Airesu. Međutim, odrade to sa iskustvom tako da teško možete da se izvučete iz njihovih zamki ovakvog tipa. Moj savjet je da se uputite u turizam (u Boku, ali i uopšteno) u pratnji nekog Argentinca. Pustite ga da on/ona pita i priča umjesto vas, jer ukoliko vas ne odaju crte lica, sigurno će naglasak i jezik pa ćete da plaćate tarifu za strance koja je inače dva ili tri puta veća nego za stanovnike Argentine. Najbolje ćete to da osjetite na svojoj koži ukoliko se odlučite na putovanja po Argentini. Na sajtovima, u agencijama, na ponudama stoje cijene za Argentince i cijene za strance.

11

San Telmo – ili ga volite ili ga ne volite. Iskreno da priznam, moj prvi utisak mogao je bolje da se izmjeri ovom drugom riječju. Nikako mi se nije dopadao. Nisam ni sad drastično promijenila mišljenje, ali ima sentimentalnu vrijednost, pa naginje više ka ljubavi 😀 To je najstarija četvrt u Buenos Airesu. Kako mi je jedan poznanik rekao – boemska četvrt. Zaista, svaku ulicu krasi bar 10 kafana. Ima dosta i vinoteka, milonga barova (mjesta gdje se organizuju Tango večeri), restorana i slično. Ja ga nisam voljela jer se noću pretvarao u klub za beskućnike i pijance. Osim toga, odiše na staro, oronulo. Mislim, lijepo je za vidjeti, ali da sam ostala tamo, sigurno je da tu ne bih živjela. Nije prijatno proći sam u večernjim satima kroz San Telmo, ali napomenuh da je pratnja uvijek dobra ideja. Tokom noći najčešće smo se služili javnim gradskim prevozom, autobusima smo se prevozili bez problema i incidenata, što će reći da nije ni toliko opasno ukoliko ste u grupama. Policijska kola patroliraju, sa svih strana blicaju plava svjetla, ali nekako…nisu vam od povjerenja.
Ono zbog čega mi je drag San Telmo, su dvije stvari. Prva je „La Casa Grande“ – studentski dom u stilu kuće, a druga „Ferija San Telmo“. Baš onako kako govori naziv – velika kuća. Ni kuća kao kuća nije mi se dopadala prvih dana, valjda zbog promjene. Odbijanje prihvatanja stvarnosti i bijeg od nepoznatog, šta znam. Međutim, kad sam upoznala ukućane, nije mi više bila važna ni kuća, ni soba, ni ništa. Živjeli smo kao u Velikom bratu. Okruženi kamerama sa svih strana, ali iz sigurnosnih razloga, ne zbog praćenja šoua. Prvi mjesec dana dijelila sam sobu sa djevojkama iz Francuske koje su bile tu na studentskoj razmjeni. Česti evropski gosti su Francuzi. Ostali podstanari su uglavnom Argentinci, Kolumbijanci, Venecuelanci, Brazilci, Ekvatorijanci… Moja mala porodica brojala je otprilike 10ak članova, sa dominacijom Venecuelanaca i Kolumbijanaca.

 

12

Izrodila su se prijateljstva. Mnogo lijepo smo se družili. Javila se velika zainteresovanost za učenje našeg jezika. Održavala sam besplatne časove. Sa nekima to još uvijek traje i moram priznati da sam ponosna zbog toga. Sjajan je osjećaj stvoriti lijepu sliku o zemlji za koju su vjerovali da još uvijek traje rat. Počela sam i ja da učim i portugalski. Često smo kuvali i večerali zajedno. Kada su se proslavljali rođendani okupljali smo se svi. Organizovali smo i tematske večeri, spremali smo hranu karakterističnu za zemlju iz koje dolazimo. Poslednji dan mog boravka u kući, spremala sam pitu. Iznenađujuća činjenica je da večera za Argentince počinje od 22:00h. Nisam vjerovala svojim očima koju količinu hrane spremaju za večeru, a još manje koliko kaloričnu. To su na primjer roštiljsko meso ili hrana koja se kod nas sprema za ručak. Opravdanje su našli u tome da prazan stomak nije saveznik dobrog sna. Samo me zanimalo jedno – otpornost prema gojaznosti uprkos tim nezdravim navikama. Nisam otkrila misteriju.

slika 12a
Nedjeljna ferija ili što bi mi rekli – vašar. Kilometrima dugi štandovi sa kojekakvim, uglavnom, ručno izrađenim stvarima. Divila sam se kreativnosti. Ovdje sam spoznala da su volja, životna muka, a pomalo i talenat izvor sjajnih ideja. Jednostavno ne može se adekvatno opisati, to se treba doživjeti. Obožavala sam te dane. Satima provoditi u koloni ljudi iz koje se teško isključiti, ponekad i pazariti, ali najviše posmatrati profile ljudi, izraze lica, energiju…činilo me srećnom!

13
Sad kad sam vas provela ukratko kroz neke dijelove Buenos Airesa, mogu da vam ispričam i ono zbog čega sam se zapravo našla tamo. Iskustvo IAESTE praktikanta. Kao što na početku priče rekoh, radila sam istraživanja. Ranije, na nekim siromašnijim područjima u Južnoj Americi bilo je smrtnih slučajeva i pojave oboljenja stoke i ljudi. Još uvijek se bilježe takvi slučajevi, mada ne toliko česti. Nekim prethodnim istraživanjima, ustanovljeno je da je uzrok tome zagađena podzemna voda koju su ljudi koristili ne znajući za to. Zagađivači su teški metali, prvenstveno joni fluora i arsena. Njihov zadatak, ali i moj, bio je da ispitamo najjednostavnije načine na koje se može prečistiti ta voda, upravo zbog toga jer se radi o siromašnim područjima. Radila sam ispitivanja sa fluorom i arsenom pod različitim uslovima i sa različitim tipovima tla. Druge kolege, uglavnom biolozi ili veterinari, bavili su se temom biljaka u istom svojstvu. Da li imaju moć da apsorbuju određen procenat tih teških metala i pod kojim uslovima. Potpuno ste u pravu, vrlo je zanimljivo. Osim toga što sam bila hemičar, imala sam priliku da budem i biolog, veterinar, virolog, molekularni biolog. Tako da sam se upoznala sa dijagnostičkom primjenom molekularne biologije, posjećivala sam predavanja drugih naučnika koji su izlagali svoje radove iz oblasti veterine, o nekim novim tipovima parazita i njihovim karakteristikama, zaključcima do kojih su došli, brojala leukocite iz biološkog materijala izolovanog iz pasa, zasijavala podloge sa virusima i slično. Ukratko – uživala sam biti naučnik na dva mjeseca. Atmosfera u Institutu je bila krajnje prijateljska, ali i radna. Od svih sam imala pomoć, a najviše od ranih kolega. I tako stekoh još jednu porodicu u Buenos Airesu.

14
Moju avanturu završiću pričom o Patagoniji, produženom vikendu u Puerto Madrinu (Puerto Madryn) i poluostrvu Valdes (Peninsula Valdes) – zimskom utočištu kitova koje je inače moguće vidjeti samo u ovom dijelu Atlantika, delfina, morskih lavova, pingvina. Slike će vam reći više od riječi tako da uživajte kroz ovo virtuelno putovanje.

3

5

9

Maja Diljkan